hannah

četvrtak, 03.05.2012.

Starost - opravdanje za bezobrazluk

Moja je pokojna baba pred kraj života postala dementna. Te posljednje tri godine bilo je nemoguće s njom izaći na kraj. Radila je takve stvari koje su izmakle svakoj kontroli, pa su joj mama i tata na kraju morali pronaći osobu koja je s njom bila 24 sata dnevno. Prije no što su angažirali ženu za čuvanje, mama se požalila babinoj liječnici kako je na izmaku snaga. Kako ne zna što više učiniti, jer baba je naprosto nemoguća. Liječnica joj je rekla kako je ponašanje osobe u dementnom stanju zapravo odraz njene prave naravi i onoga kakva je bila dok je bila pri zdravoj pameti. A činjenica je da je moja baba bila jako daleko od titule za najbolju osobu na svijetu...

Na satove yoge dolazi žena koja ima otprilike 150 godina – bez pretjerivanja! Ne komunicira ni s kim osim vrlo malo s našom instruktoricom, ne pozdravlja nikog, konstantno je namrgođena. Kad je tek počela dolaziti, bilo mi je drago što gospođa u tim godinama ima uopće volje vježbati bilo što, a kamoli yogu. Volim starije ljude koji se ne predaju s godinama i održavaju duh mladim. No, odmah je dala do znanja da ju ne interesira nikakvo ćaskanje. U redu....sto ljudi sto ćudi. Iako zaista nitko ne zalazi u njeno nadrkano carstvo, ona ipak ima potrebu s vremena na vrijeme otresti se na nekoga od nas. Prije par dana došao je red na moju sestru i mene. Prije no što sat počne obično svi međusobno potiho proćaskamo jedno s drugim i krenemo na pripremu za vježbanje. Tog smo se dana sestra i ja zeznule i bile u njenoj blizini. Nakon što smo ispod glasa izmjenile tek tri rečenice krenula je paljba: „Prestanite pričati i mičite se odavde!!! Ovo je moje mjesto već 20 godina, a vi kad već ne znate što je yoga i kako se ponašati nemojte ni dolaziti!!!!“
U prvom trenutku osjećala sam se posramljeno ko nekulturni curetak od 15 godina i instinktivno smo se sestra i ja makle bez riječi. No, već par minuta nakon početnog šoka obuzeo me nevjerojatan bijes.
„Kravo stara, bezobrazna, osušena, smežurana, nekulturna, bahata...Srami se sebe i svojih godina....Svoje frustracije iskaljuj doma na muža,dicu,unuke, praunuke i pusti nas normalne da živimo u miru!!!!!!!!“
Eeeee da sam joj se bar tako mogla izderati u facu! Da me bar ne spriječava ovaj moj prokleti odgoj, jer od djetinjstva su me driblali: uvijek imaj respekta prema starijima od sebe i šuti ako ti se nešto predbaci. Sramim se sama sebe što sam si uopće dozvolila maknuti joj se s puta bez ijedne riječi. Posramila me ko zadnju balavicu. Nitko od nas još se nije usudio prigovoriti joj za ponašanje.

Strašno mi smeta što je starost opravdanje za bezobrazno i okrutno ponašanje. Takvi se postupci uvijek toleriraju zbog godina. „Pa, eto...star/a je. Pusti, nemoj svaku badivati...I mi ćemo doći u njihove godine...“ Koja glupost! Kao da nikad u životu nisam upoznala normalnog starca. Kao da je većina takva. Ne, nema to veze s godinama već s čovjekovim karakterom. Kad si dobra osoba, dobar si uvijek – i sa 20 i sa 80 godina. A s godinama kao dolazi mudrost. Mudrost u ponižavanju i vrijeđanju drugih? Dozvola za psihičko zlostavljanje? Teško da ću doživjeti duboku starost, ali budem li takva slobodno mi pucajte u glavu. Imate moj blagoslov.

- 23:36 - Komentari (37) - Isprintaj - #

petak, 20.04.2012.

Zaspalo je siroče

Bio si neželjeno dijete, lišen roditeljske ljubavi i pažnje od samog početka tvog tužnog života. Ali bio si poštovan i voljen od svih koji su te ikad upoznali. Ti nisi imao poznanike – svima si bio prijatelj. Dotakao si duše sviju nas, smekšao i najtvrđa srca. Nikad nisi ni primao ni tražio pomoć. Materijalno ti je oduvijek bilo nebitno. Ne mogu zamisliti da više nikad nećeš otvarati i zatvarati sezonu kupanja na našoj kvartovskoj plaži. Da više nikad nećemo slušati štorije iz tvog burnog, boemskog i poput uvrnutog romana zanimljivog života. Unatoč životnim triskama i porazima, svijetom si koračao uzdignute glave i širokog osmjeha. Zbog tebe smo svi mi sretnici naučili cijeniti svoj život i ono što imamo. Što smo rasli u sigurnom roditeljskom gnijezdu, ne razmišljajući kako preživjeti do sljedećeg dana. Ne razmišljajući hoće li nas netko uhvatiti padnemo li u najdublji ponor. Što nikad nismo upoznali osjećaj samoće i usamljenosti. Što nismo saznali kako je ne imati nikog svog...
Majka Tereza je rekla:“ Usamljenost i osjećaj da nisi poželjan najgore je siromaštvo.“ A obitelj je jedino za čim si žudio, jedino što ti je nedostajalo. Nažalost, breme života postalo je preteško. Sustigli su te demoni prošlosti, sadašnjosti i budućnosti iako si im se svim svojim bićem opirao.
Zahvaljujući svojim stihovima, ostat ćeš zauvijek u srcima svih Zadrana. Zauvijek će nas podsjećati na tvoju dobrotu i veličinu. Jer ti si bio čovjek koji je pazio da ne ide malen ispod zvijezda...

- 18:42 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.04.2012.

Jesu li ideali zaista luksuz mladosti?

Proljetni godišnji odmor Mužić i ja proveli smo u predivnoj Barceloni. Kao da sam šest dana živjela u pravom mravinjaku - milijuni ljudi svugdje i u svako doba dana. No, neću pisati o predivnim srednjovjekovnim građevinama, Gaudijevim zdanjima. Čak ni o Dalijevom muzeju u Figueresu koji me, kao vatrenu obožavateljicu njegovih djela, ostavio bez daha. Sve o tome ionako možete pronaći na internetu. Pisat ću o štrajku koji se dogodio drugog dana našeg boravka u Barceloni, o ljudima koji su me naprosto oduševili slogom i borbom za svoja prava.

Tog je dana u cijeloj Španjolskoj u jutarnjim satima počeo opći štrajk u trajanju od 24 sata protiv reformi radnog zakonodavstva i politike štednje desne vlade, a kako smo kasnije saznali, upravo je najžešće bilo u Barceloni. Zastavama i transparentima na kojima je stajalo "NE reformi rada" ili "Opći štrajk", skupine sindikalista i njihovih pristaša zauzele su cijeli grad. Blokirali su promet na svim glavnim prometnicama, javni prijevoz gotovo i nije postojao tog dana, sve trgovine te velika većina restorana i kafića bili su zatvoreni.

Nevjerojatna masa ljudi, stari i mladi, slijevali su se svim ulicama Barcelone, uzvikivali parole, istresali na hrpe smeća ispred svake španjolske tvrtke, a većina trgovina noć je dočekala razbijenih izloga i sprejom išaranih fasada...

Cijelo jutro šetali smo gradom i pratili na licu mjesta što se događa. U popodnevnim satima osoblje hotela nam je savjetovalo da ne izlazimo na ulice do kraja dana, jer bi prosvjedi mogli eskalirati u sukobe građana i policije, pa smo nastavak gledali s balkona sobe.

Promatrajući tu bijesnu gomilu, sjetila sam se nas Hrvata. Naši prosvjedi svode se na šačicu ljudi koja se okupi na glavnom gradskom trgu, par sati negoduju i sve već sutradan ujutro padne u zaborav. Prva sam ja osobno takva da stalno nešto grintam, a zapravo ništa ne poduzimam, čak ni ne sudjelujem u prosvjedima. Pitala sam se bili se i kod nas nešto zaista promijenilo kad bi cijela zemlja ustala na noge i odlučno zatražila ono što želi. Odlučno zatražila rušenje vlade, korumpiranih političara, borila se za bolji život. Možda bi nas drugačije tretirali, ne kao ovce koje ionako samo malo zableje i brzo se povuku. Žao mi je što smo takve poturice i mirimo se sa svojom sudbinom. Jaki smo na riječima, ne i na djelu. Da uvezemo Španjolce da nam održe par tečajeva o borbi za sebe i svoje ja? Za dostojanstvo svakog poštenog radnog čovjeka?

Netko je kazao da su ideali luksuz mladosti. Nisam baš u cvijetu mladosti, 37 mi je godina. No, tješim se da sam duhom puno mlađa. Ideali, ili bar ono što je ostalo od njih, iz godine u godinu sve su manji i dalji. No, je li to razlog da ih skroz potisnem? Odgovorite mi na to vi mladi.

- 22:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2012.

Oda generaciji rođenoj '70-tih

Petak navečer. Odlična večera kod prijatelja. Krenusmo Mužić i ja oko ponoć i po doma. Ni pijani ni trizni – onako taman, što bi reka Pervan. I na po puta se predomislimo i odlučimo se još malo proveseliti. Ajme, muka mi je svaki put kad izađem vani. Hrpa pijane, teturave balavurdije, pušteni s lanca, nalivaju se do povraćanja ko da sutra neće doživiti... Ali, nema veze! Idemo vani! Baš smo odlično raspoloženi i neće nas omesti ta derišta. Kad ono ugodno iznenađenje! U poznatom kafiću odličan bend praši dobar stari rock, a ekipa sve +30. Jeeeeeeeee, evo mene među moje! I otelo se! Skoro do tri ujutro – a to je meni masu uri, ka nekima do zore! Odlično se zabavili, ispivali, istresli malo kukove ko kad smo bili mladi i lipi. Atmosfera za deset, bez rigoleta, razbijanja čaša i krivih ljudi na krivom mistu.
Bend me totalno kupija kad su odsvirali „Here I go again“ od Whitesnakea! Generacija rođena '70-tih totalno je odlipila, prava špica večeri! Onda red Nirvane, Police, U2, Dire Straits...
Za moju generaciju slijedi spot. Probudite uspomene, pojačajte zvučnike i mrdajte guzu... Najbolji smo i još se ne damo cerek

- 19:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.02.2012.

Razmišljate li o rastancima s dragim ljudima?

Nikad ne odlazim iz kuće, a da ne poljubim Mužića. Nikad ne odlazim od mame i tate, a da ih ne poljubim. Izljubim uvijek i sve svoje nećake. Svima govorim da ih volim. Možda preozbiljno shvaćam rastanke. Ali, što ako nam je to zaista zadnji susret?
Nisam mračna osoba, praznovjerna, ne razmišljam fatalistički. Samo želim najbližima dati do znanja da su mi posebni i vrlo važni u životu.
Razmišljala sam kako se osjećao Sredovječni kad je odjednom besmisleno izgubio suprugu. A i Toxi je normalno izašla iz kuće, kao i svaki dan... Što da je njena priča kobno završila? Sigurna sam kako ima još mnogo blogera sa sličnim životnim pričama.
Na glupi su način izgubili život i neki meni bliski ljudi. Često ih se sjetim, jer s njima se nisam stigla pozdraviti na pravi način. Toliko toga smo još mogli ispričati jedni drugima, proživjeti veselo još puno godina. Ponekad ih sanjam. Uvjerena sam da ih privučem u mislima, pa mi na taj način dođu na partiju ćakula. I bude stvarno i životno, kao da su tu. Kad se probudim, treba mi vremena da se priberem i promislim je li to zaista bio san. Mislim da nije. Vjerujem da se susrećemo u nekom paralelnom svemiru, na nekoj višoj razini svijesti.
Na ovo me kontempliranje inspirirao divan tekst iz posljednje knjige koju sam pročitala, a koji želim podijeliti s vama.

"... Opraštanje, kao i pozdrav prilikom susreta, nešto je toliko svakodnevno da rijetko razmišljamo o tome što je sve sadržano u tome činu. Kao adios („zbogom“) u španjolskome i adieu u francuskome (također „zbogom“), i engleskim pozdravom goodbye („God be with you“) prepuštamo drugu osobu u sigurne Gospodinove ruke. Kao da govorite: “Nitko od nas ne zna što će se dogoditi nakon što se rastanemo, ali u svakom slučaju nadam se da će se Bog brinuti za tebe“. Taj pozdrav predstavlja prihvaćanje nesigurnosti koje nas očekuju u budućnosti i činjenice da nas one čine ranjivima. Čak i kada iz pozdrava izuzmemo Boga, opraštanje znači mnogo više. Naime, Talijani i Nijemci govore „doviđenja“, Arapi i Židovi jednostavno zažele mir drugoj osobi, a čak i naizgled neutralan „zdravo“ izražava nadu u dobro zdravlje druge osobe. Iz svih tih izraza razvidno je da se prilikom oproštaja zapravo nikada ne opraštamo, nego da govorimo nešto o budućnosti.
Stoga je bolje o rastancima razmišljati kao o vratima koja zatvaraju poznato razdoblje koje je prošlo i koja se otvaraju prema onome što ćemo tek vidjeti.
Najveća je nepoznanica hoćete li ikada više vidjeti osobu od koje ste se upravo razišli, tako da je trenutak rastanka uvijek prožet određenim patosom – svaki naš rastanak mogao bi biti posljednji.
Ipak, unatoč toj neizvjesnosti, ne možemo zanemariti činjenicu da oproštaj sa sobom nosi osjećaj završetka i, čak i dok čitate ove rečenice, prati vas nepogrešiv osjećaj, koji je katkad utješan, a katkad tužan, da se stvari približavaju svome kraju..."